Inanov krticnjak

uf...vec mi ide na zivce... da. zapeo sam i nisam dovrsio Belgiju. ah. a inace, svasta se u zivotu dogadjalo, mozda zato i nisam imao vremena (ili volje za blog) nemam ni sad, ali moram ovu pricu zaokruzit.


daklem. kamp je zavrsio... na kraju, predzadnji dan, smo radili veliku svecanu veceru gdje je doslo pol sela, zapravo, dosla je 1/4 sela.... :-)
tu je doslo na vidjelo moje bolno neznanje kuhanja. ali sve je na kraju dobro ispalo, pomago sam japancu kuhat i jos sam peko neke kifle (!), nije bilo lose, jos smo se i napili u kuhinji (poducavao sam Japanca losim manirama balkana, mislim da mu se svidjelo).


anyhow, na toj veceri smo se on i ja toliko napili da smo otisli medju prvima spavat sto se Emile-u i nekim tipovima iz sela nije svidjelo, (zapravo napili su se i oni....) pa su nas dosli budi tako sto su nam krevete porazabacali... no nismo se dali smesti, ja sam slozio krevet, a japanac je spavao pored mene, na golom podu....heheh.

rastanak... ah, grozni su ti rastanci.. a sto je najsmjesnije nakon rastanka smo se jos svi sreli na kolodvoru (jer naravno, svi vlakovi voze tek od monsa, a vecina nas je i isla u brussel)....
ti rastanci su nesto najbolnije na kampu, fakat je fascinantno kak se covjek poveze s par ljudi u par dana. uvijek bude suza.

uglavnom, dobili smo od Gisele vrecicu Chokotoff bombona od Cote d'or koje spominjem samo zato sto su PRE PRE PRE DOBRI!
i nist.. put za brussel.

imao sam eurodomino kartu, nije bilo datuma (tj. imao sam jos puno vremena) i htio sam vidjeti jos malo belgije kad sam vec tu. to je bilo i moje prvo iskustvo improviziranja.
uspio sam jos za vrijeme kampa sredit hostel za dvije noci u brusselu. drugi hostel, mnogo losiji, puno gore mjesto (dapace, cak i los kvart) ali tam sam upoznao zanimljivog lika. neki Bugarin, Edvard, cimer. covjek studira stomatologiju, i kao bugarin skroz razumije kad mu pricam hrvatski, brzo smo se skompali i umjesto krmit otisli cugat u bar u hostelu.... ma predobro. to je znak dobrog hostela, odes u sobu i pocnes jednostavno pricat s cimerima... svi dobro raspolozeni, prosle godine sam cak se i druzio s cimerima :-), isli smo na izlet, ali to je druga prica.

uglavno, jos malo razledavanja brussela i shopping, ali onda sam odlucio da necu ostat i drugi dan u brusselu (nisam se bas snasao sam u razgledavanju, maite, spanjolka mi je jako falila...), umjesto toga, idem u antwerpen! ha!


nikad nisam bio tamo, ali boze moj, velik grad, nije daleko, flandrija....

iako sam bio tamo samo jedan dan, dojmio me se vise od brussela. totalno je drugaciji. puno... hm.. stariji, ali onako, gospodski stariji, brussel mi je vise hladna metropola, a antwerpen je mocan trgovacki grad.... hostel u kojem sam spavao je prica za sebe, uglavnom, rupa, ali s dobrom ekipom, niskim cijenama i dobrom hranom, zove se BOOMERANG i nije daleko od centra.

gledao sam grad cijeli dan, i jos dio prijepodneva, a onda se zaputio put brussela i 'rvacke.
put natrag je ukljucivao gro presjedanja sto mi je bilo strasno naporno, jer se nisam mogao opustit u strahu da ne zaspim. a isto i oni strahovi dal ce mi vlak pobjec i slicno...
no sve je dobro proslo i doma sam stigao iz hladne i kisne belgije u vrucu domaju.

nisam puno toga donio (od poklona i suvenira) jer nisam imao mjesta, tek knjigu, sesir, noz... chokotoff bombone (cuvao sam ih) i DVIJE BOCE PLAVOG CHIMAYA. jedna za frenda, druga za starog, da i oni probaj sto me tolio fasciniralo.


a tu evo i slika iz la louviere-a, samo onako, da ne bude monotono.

evo jos malo belgije....

prvo posao.


posao koji su nam namijenili fakat nije bio tezak, onak jednostavni vrtni poslovi. kopanje (sto je u belgiji prilicno zajebano s obzirom da je zemlja totalna glina), cupanje zbunja itd.... no tad se gisele sjetila da bi mogli napravit nesto sto ju muci od proslog kampa.
naime, ona ima ljetnu kuhinju i krvo te ljetne kuhinje je bio nedovoljno strm, pa je prokisnjavao. i pazite sto si je luda baba domislila. mi muski volonteri (3) uz pomoc dva radnika (i njenog sina koji je ponekad navracao) bi trebali poskidat crijepove na tom krovu, ali onako samo uz rub, tako da mozemo s dlijetlima i cekicima raskopat zid i oslobodit konstrukciju, e onda ce oni doci s nekim kao dizalicama i podic cijeli konstrukciju i nadozidat metar zida (tak da bude strmije) i ponovo naslagat crijep....
vjerovali ili ne... uspjeli smo... i to prilicno uspjesno,a pritom nitko nije poginuo.
no bilo je komicnih situacija. prvo. radnici koji su sve radili su bili lokalni seoski maheri. jean koji je imo valjda 70godina (minimum) i bio je tipican primjer starog francuskog seljaka, ko da je ispo iz allo allo. stalno si je neso pricao u bradu dok je isao naokolo prilicno komican, podsjecao me na jacques tatia pod stare dane. drugi je bio mladji, emile, simpa tip. on je imao oko 40 godina (i cijelu veliku obitelj par ulica dalje). e, al tu je kvaka; emile i jean nisu govorili niti jedan strani jezik (osim francuskog), a mi momci (japanac, flamanac i ja) nismo govorili francuski. da... bilo je to poput gradjenja kule babilonske. sve nam je morala prevoditi gisele, a njene upute ponekad nisu bile prejasne. tako npr. je jean rekao meni, a gisele prevela da donesem "seventiiiii" crijepova. (s hrpe s druge strane dvorista-koristeci tacke). hm... seventy? (70?) pa cijeli krov nema toliko crijepova. pitam ja nju:"seventeen?" no... seventy (s dugim iiiiiiii) o.k... dofuro ja 70 crijepova. onda ih je jean ispilio (jer su kao bili preveliki to smo stavljali na vrh krova), a ja busio (sto je smrt! koristio sam HILTI busilicu, ali svrdlo je valjda bilo tupo ne znam, islo je jako tesko...)... no, da ne duljim.... ja sam donio, jean ispilio, a zajedno izbusili 53 suvisna crijpa... ipak je bilo seventiiiiiiN!
tak.. dogodovstina koliko hoces...


inace, u kampu smo sami bili zaduzeni za jelo, a kuhali bi i za gisele. najvise i najbolje je kuhala spanjolka. grrr. ozenio bi takvu zenu, vatrena obrazovana, sve zna, sve moze... uz to ima i dobro tijelo... uf...
no ipak... moram priznat, veliki mi je hendikep sto ja sam ne znam kuhat. to je isto jos jedan primjer gdje su me drugi totalno prenerazili. cak i belgijanac, koji je tek bio navrsio 18. i koji zivi sa starcima i ima para zna kuhat i to neka prilicno ozbiljna jela... a japanac..uf. da ne govorim. ja? nula bodova. u ovom kampu to i nije bilo tako strasno jer je spanjolka preuzela teret. ali u slijedecem kampu je vec bilo problema.

a sad... izleti.

izleta je bilo puno... osim onih manjih u okolna sela (i neki grad u francuskoj) posjetili smo binche (mjesto karnevala) i la louviere. inace, taj grad, la louviere (mislim da se tak pise) je tipicno rudarsko mjesto, koje kao da je posluzilo Zoli kao inspiracija za Germinal. daklem, rudarska kompanija je bila vlasnik svega u tom gradu, dok radnici koji su tamo radili nisu bili vlasnici nicega, naime, sve im je bilo ponudjeno: (iznajmljeni) dom-kuce u nizu koje koje zatvaraju kvartove u cijem se sredistu, na malom kao trgu, nalazi gazdina vila, zabava, zdravstvo, skolovanje, posao... ali kvaka je bila u tome da je gazda imao potpuno kontrolu, ti radnici bi doduse zivjeli relativno dobro, ali nikad ne bi mogli dovoljno ustedjeti da bi imali nesto svoje da bi napredovali, da bi se odmakli od zivota koji su zivjeli njihovi roditelji...
kopao se ugljen, a od iskopane sute su nastali bizarni humci kojih i danas ima jako puno.

za vikend smo mi, volonteri, sami isli u brussel. tamo smo i prespavali (i mogu preporucit hostel Jacques Brel), cijeli dan gledali razgledavali.
Brussel ili Bruxelles. glavni grad europe je vrlo zanimljiv. pomalo neobican i moram priznat da su moji dojmovi bili u nekim stvarima potpuno drugaciji od dojmova jedne frendice koja je kasnije tamo boravila.

daklem, to nije velik grad, ima tek milijun ljudi, slicno kao i zagreb, ali je njegova velicina u tome sto je on imao puno ljudi i prije puno godina dok je zagreb bio tek selo. to je ta, velicina. djeluje staro i gospodski. kvartovi poput zagrebackog donjeg grada su jako veliki. ipak... nekako mi se ucinilo da ima malo zelenila i osim nekih klasicnih ruta (da ne kazemo turistickih) i nema nekog razloga zasto bi se setao. podzemna (jako dobra) je apsolutna nuznost, i zanimljivo je kak se npr. vozis preko pol grada izadjes i jos uvijek si u "centru". turisticki centar je lijep, ali jaaaako prenapucen turistima, nekako su me s vremenom poceli zamarati ti turisticki kliseji. ipak... treba neke stvari vidjet.
brussel ima dobru arhitekturu, konkretno, dobar i utjecajan je bio art nouveau (victor horta), a ima i pregrst muzeja. posebno mi se svidio fenomenalan ratni muzej, koji je uistinu dobar, pogotovo za zemlju koja se nije proslavila vojnim pobjedama.

netko je spomenuo pivo! e... pa belgijanci stvarno rade odlicno pivo, a zapravo su i pivarska velesila. vlasnici svega i svacega. a prosjecna pivnica, pa i ona najgora seoska ima bar 20 vrsta piva.
imali smo puno srece sto je u kampu bio belgijanac, covjek koji nas je najbolje znao uputit sto probati... i bome, dobro nas je uputio.
kao apsolutno najbolje sto sam probao izdvajam Chimay. naaaajbolje pivo ikad! ikad! plava etiketa.
donedavno se mogao kupit u zagrebu, al sad mi je cak i drago sto ga vise nema :-)
a mogu se pohvalit da sam posjetili Mort Subite i pili istoimeno pivo... sto je kao jedna od, ako ne i najstarija pivnica u brusselu. o.k. mozda nije jako stara i pivo mi se nije svidjelo (iako je bilo posebno), ali je kao povijesno znacajna, bum jos pogledao.
inace... mozda najpopularnije belgijsko pivo kod nas-stella artois u belgiji uopce nije popularno (ja ga ni ne volim)! vise ljudi mi je reklo da je to kao smece koji oni izvoze. tamo su od ovih (svako)dnevnih piva popularni Maes i Jupiler (cit. žu-pi-leeer). stella tamo izaziva podsmijeh.
leffe (izgovara se i ovo e na kraju, ali se ne naglasava) je kao kvazi standardno pivo... a hoegaarden (cita se hugarden)nije za svacije nepce iako spada u sasvim solidna piva.
sada se vec u zagrebu moze naci prilicno solidna ponuda. sto je svakako dobra stvar, sve dok ne nude ono najbolje..Chimay.


tak... ima jos... jos jedan post i to je sve od belgije.pozdrav.

nije sutra, ali je nastavak. daklem, belgija drugi dio.
stali smo kod dolaska u croix-les-rouveroy pred dom od gisele gdje cemo raditi i zivjeti. kuca od cigle... inace, belgijske kuce su jako cesto oblozene ciglom, naime, imaju mnogo gline, zbukane kuce su prava rijetkost.

ulazim u dvoriste, i to je uvijek naaaajuzbudljiviji dio kampa!

dolazak u nepoznato. do sada sam uvijek dolazio u kamp gdje je vec bilo ljudi (i prema dosadasnjem iskustvo to je bolje)... tamo su ljudi koje te ocekuju, ali te ne poznaju, znaju kako se zoves i odakle si i imaju neku predodzbu o tebi, kao sto i ti imas o njima (ako znas nesto). to pocetno gledanje, promatranje.. to je apsolutno neponovljivo, (kao neki blind date, samo sto su ovdje ljudi stvarno i motivirani da te upoznaju).
uvijek sam toliko zauzet promatranjem da zaboravim imena i odakle dolaze ljudi koji se predstavaljaju, a k tome i cesto izvalim neku glupost kad pricam o sebi...
oni te gledaju i ti njih i to mi je apsolutno prekrasno.

na stolcima u dvoristu sjedili su talijanka, njemica i flamanac, i svi su djelovali kao pravi stereotipni predstavnici svoje nacije (sto ljudi i cesto znaju biti), za flamanca je to malo kompliciranije, buduci da poznajem samo dva (jednog u zagrebu!), ali talijanka je bila prava talijanka, mala, slatka, crna, duga kosa, kovrcava... njemica je pak imala tipicno njemacku facu. ukratko, bila je nelijepa, a da budem iskren, tek na kraju kampa kad se nekak cudno sjela sam skuzio da ima dobro dupe :-)

kasnije je dosla spanjolka (bask!) s tipicno spanjolskom fizionomijom. uzasno mrsava i njegovana, ali... prerano je ostarila... izborana lica i umorne face (kad se ne smijesi), inace, kasnije se pozalila da previse radi doma...

japanac, koji je dosao tek dan ili dva kasnije je pak imao japansku facu. njega je najlakse prepoznat, ovog konkretnog primjerka je dapace cak lako prepoznat kao bas japanca medju ostalim azijatima (sto nije uvijek lako).

svi su bili simpa na prvi pogled, tj. vec od prvog pogleda. i lako smo se slozili, to je prednost malog kampa i male grupe, narocito u tako izoliranom mjestu kao sto je bilo ovo u kojem smo mi bili.

smjestaj mi se jako svidio. kuca je zapravo funkcionirala kao zimmer-frei. pa je imala svu infrastrukturu za kuhanje, pranje, zivot opcenito... a i djelovalo je nekako toplo...a samo selo je imalo 197 ljudi! nije imalo nista, cak su i crkvu preko puta zatvorili. nema ducana, nema birtije, nema nist. jedini usluzni djelatnik je sladoledar koji ima kombi i dolazi u selo svaka dva dana, a prepoznaje se po melodiji.
cak ni susjedno selo nije puno bolje, a udaljeno je 45min hoda, ima doduse dvije full jadne birtije koje zatvaraju vec u 10 i ne rade ponedjeljkom, te nesto osnovnih trgovina i jednu friteriju (belgijska varijanta fast-fooda, nude pomfrit)... do sela koje nesto znaci (estinnes?) treba ic autom.

taj dan smo jos samo vecerali, pili i razgovarali s Giselle, Philipom (njen decko), Catherine (zena koja se kao brine da nam je dobro a predstavljala je belgijski volonterski centar).
za tom vecerom sam shvatio koliko sam neuk i koliko su svi ti sjajni, ali mozda ni po cemu posebni mladi ljudi napredni... jer za veceru su bili sirevi, onako plata s finim francuskim sirevima -koje ja bas ne volim. onak... to je bilo nesto sto je trazilo navikavanje, nesto sto je bilo potpuno drugacije od ovog sto ja doma jedem (vjerujte mi, ti sirevi nisu imali veze s time sto mi ovdje jedemo, tj. bar s ovime sto ja doma jedem). to je jasan primjer sto to znaci iskustvo putovanja, te sitnice i izazovi kojih u tvom normalno okruzenju doma jednostavno nema. moji doma jedu francuske sireve, al ti mi pljesnjivi, smrdljivi brabonjci nikad nisu djelovali kao nesto sto covjek jede da bi se najeo... onda kad su komentirali vino (jer se uz fini sir pilo fino vino)... to jednostavno moras znat... ali nije to znanje koje naucis tako sto citas, to moras dozivjet, probat, okusit (zivot!).
ipak.. nisam ostao gladan, u nevolji sam nasao neke vrste koje su mi pasale, a i opcenito, kad sam vani jedem (i volim) hranu koju inace ne jedem doma, pomalo neobicno...
kad vec spominjem, tijek cijelog tog kampa sam imao osjecaj kao da bi mogao jos jesti, ne glad... ali onak... nisam se nakrcao kao sto se doma znam nakrcat za vrijeme jela...a kad sam se vratio doma...šok..udebljo sam se.

inace, htio bi izbjeci opisivanje dogadjaja kako su se oni dogadjali kronoloski, dapace, niti ne zelim da ovo izgleda kao dnevnik, zato imajte na umu da se tamo stvarno mnogo toga drugog dogadjalo. zbog takvog nacina pripovjedanja je tekst nazalost jako konfuzan.

tako... tolko za sada.
nisam planirao pisati u nastavcima, ali mislim da je bolje ovako.
slijedeci nastavak je "posao", pa potom "izleti" i na kraju sto ostane nepokriveno... :-) stay tuned.

evo, opet nastavljam s putopisima... doduse, tesko ih je zbog duzine citat...

no krenimo redom... daklem, bilo je to godine...2005...i fax mi je za neko cudo isao jako dobro (zapravo, nije uopce cudo ), pa sam rano poceo razmisljat o ljetu.. bilo je to sasvim slucajno, na jednoj kavi, jedan poznanik mi se pohvalio kako ide volontirat.
volontirat? uf... prve asocijacije nisu bile dobre, ali on je bio pun entuzijazma i informacija. ono sto je on spominjao je sadrzavalo dobrovoljni rad tek u drugom planu. osnovno je bilo putovat, upoznavati ljude i dobro se provoditi...

organizacija se zove Volonterski centar Zagreb ina njihovom site-u sam pogledao sto se nudi.. a nudilo se SVE... masta se rasplamsa na samu pomisao avanture, svi ti silni kampovi, zemlje koje su odjednom tako blizu, zanimljivi poslovi..divota, bas ono sto sam trazio.

starci su dali zeleno svjetlo i sve se brzo odvijalo.. vremena je bilo vrlo malo, sjecam se da sam odmah posto sam polozio ispit, taj isti dan isao u VCZ da pogledam dal me mogu ugurati u neki kamp. inace, najbolje je sto ranije krenuti s rezervacijom kampa, iako se i kasnije moze naci mjesto, izgledi su veliki da nesto krene po zlu. (prebukiranje, otkazivanje kampa....)
u ponedjeljak sam se prijavio, u utorak sam dobio mail, u srijedu kupio kartu za vlak, u subotu putovao!
odrediste:BELGIJA. malo selo, Croix-les-rouveroy u valoniji, izmedju gradova MONSA i BINCHEA. u sredini nicega. posao? hm.. tek smo u kampu saznali sto cemo konkretno raditi, a to su bili jednostavni poslovi oko kuce i okucnice (cupanje, kopanje, ciscenje...).
trajanje: 14 dana +2 dana sto sam se odlucio skitati.

O belgiji nisam znao nista.. i nije me niti privlacila nesto posebno osim sto je sama po sebi zvucala strasno egzoticno (pa ljudima neusporedivo zanimljivije djeluje moje ljeto od 16 dana u belgiji nego jedno drugo od mjesec dana u njemackoj...).
znam da belgija ima tradiciju stripa, i piva (iako nisam znao nesto posebno o pivu..) znao sam i da rade cokoladu, te da su izgubili svaki rat u posljednjih 100 godina... nije bog zna sto...e.. i navodno imam neke rodjake u belgiji, ali ne znam ni kako se zovu, jednom sam ih upoznao i to su pravi belgijanci, ni po cemu ne odaju svoje daleko porijeklo...)


sam put je bio prilicno klasican... vrlo slicno onome kako sam putovao u njemacku. u koelnu sam presjedao za brussel (ili Bruxelles po francuski...) a i tamo sam presjedao za MONS. u Monsu me docekala domacica-gisele. hehe.. malo sam se razocarao, jer iza tog lijepog imena se krila 60-godisnja baka. no nije da sam nesto ocekivao.

inace, na dan puta sam napravio VEEEELIKI lapsus.... kupio sam si lijepi i relativno skupi vodic... i malo sam ga listao prije puta.. al najsladje sam htio ostavit za poslije... i... i... zaboravio ga ponjet. e to je bilo fakat glupo.

belgija me vec od prvog susreta- iz vlaka, jako impresionirala, bila je potpuno drugacija od svih zemalja koje sam do tada vidio (sto i nije bilo puno), nije bila nuzno bolja, ali nekako, bliza, mnogo toplija od njemacke. padala je kisa i sve je djelovalo jako sumorno. kuce i kucice pored pruge zbrda-zdola sagradjene i nadogradjivane. industrijsko sivilo neke davno propale industrijske moci... nije mi bilo jasno sto to belgijanci rade da su tako bogati (a jesu). kolodvor u brusselu (gare du midi) je pravo razocaranje. izgleda ko zagrebacki, sam kaj je veci. dojam popravlja podzemni centar.
na kolodvoru crnci... u odijelima, poput onih iz americkih filmova, potpuno asimilirani, uredni i uzurbani jure naokolo... a belgijanci. hehe. prvi šok, tradicija pozdravljanja; stoji tip naslonjen na gelender, onak 30godina, bezveznog izgleda. prilazi mu neki tip i ocito se poznaju jer se pozdravljaju. ali se NISU rukovali nego je ovaj koji dolazio prisao ovom naslonjenom (koje je cijelo vrijeme ostao u toj, naslonjenoj, pozi) i poljubio ga u jedan pa u drugi obraz. i to bas onak s usnama. brrrr. (kasnije me tom obicaju poucio Emile... covjek iz sela gdje smo radili i koji je radio s nama)... :-)

i tako, dosao u mons, cekam na kolodvoru, pitam neku zenu, dal je ona gisele-nije (alas, bila je lijepa...). inace, ja francuski NE ZNAM, tu i tamo nesto mogu razumijeti i to je sve. cekao sam jedno 15 minuta i vec je probao nazvati... kad se pojavi jedna punasna gospodja, sva uspuhana, i brbljava vec s vrata kolodvora je pocela pricati. to je bila lijepa uvertira, jel gisele nema pojam o vremenu kao i drugi ljudi, te stoga UVIJEK kasni.

dosla je sa autom da me pokupi, otvori gepek da stavim torbu, a gepek PRLJAV. prsina, zemlja...uf... a na podu na suvozackom mjestu na novinama stoji stari filter za zrak... inace, kasnije se ispostavilo da je to PRAVILO. naime, valonci (koji su u biti francuzi) ne brinu previse o svojim autima. kasnije sam i dobio odgovor zasto je tomu tako: naime, u njemackoj covjek sluzi autu, a u francuskoj auto sluzi covjeku.

i tako vozi ona... i nikad ne ubacuje iznad 3. nesto nevjerojatno.. zalim njen auto, a putem mi je pricala malo o belgiji, ljudima i kampu. ona je inace govorila engleski i to prilicno solidno (ali s jakim i tipicnim naglaskom) sto nije pravilo medju francuzima.
bilo je 6 ljudi, spanjolka, talijanka, njemica, belgijanac-flamanc, a slijedeci dan dolazi i japanac. zanimljiva kombinacija, juznjakinje +njemica (obicno su lose), japanac mi se odmah ucini zanimljivim, belgijanac..hm. valjda ce pricat i o belgiji. no to su bile impresije jos dok ih nisam vidio..



toliko o tome... a sutra ce nastavak i nadam se slike.

ko prvo... ovo je vec drugi put da pisem ovaj post..jer zbog razloga nepoznatog nije objavljem grrr

no, ajmo opet... daklem, bas mi se nekak izlazi, ali bojim se da je perspektiva za vikend slaba.... najgore je sto se u ponedjeljak cinilo jos sasvim o.k. ali do petka (danas) sve se nekako razvodnilo.
tak... nekak.

u medjuvremenu, evo par slikica mojih gotovih maketa. nije mi se dalo svaku posebno slikat (jer je to umjetnost za sebe, pogotovo ako su makete lose), neg sam samo slikao police na kojima stoje.



klikni za vecu fotku...avioni 1:72



tenkovi 1:72
nisu bas nesto... na njima sam vjezbao radit s airbrushem..



vozila 1:35

inace, najponosniji sam upravo na ovaj oklopni auto u pustinjskoj shemi.

...stvarno nemam. probao sam s par postova ali nije islo.
mogao bi pisati o filmu koji sam dobio nedavno: kids, ali jos ga nisam ni iz celofana izvadio (iako sam ga vec prije pogledao). po nekoj logici bi mogao pisati o Belgiji, to je putovanje koje dolazi nakon njemacke 2, ali bojim se da bi jos jedan dugi post dotukao i ovo malo mojih citatelja.

preostaju mi jos makete (yeah, right...) i eventualno neko preseravanje s recenzijama....


inace, u zivotu mi trenutno uopce nije lose, stvari su krenule nekim stabilnijim tokom i trenutno se nista ne dogadja, zapravo, upravo me neke lose emocije, anticipacija ili frustracije tjeraju na pisanje.

njemacka #2 je zapravo strasno bitan post.... naime, vec sam ga jednom napisao, tada sam pisao serijal o svojim putovanjima i dosao je red na njemacku 2 (prvo je bila njemacka 1, pa njemacka 2 pogledajte u arhivi ako vas zanima). i tako kucao ja i kucao, doso do kraja, stiso "objavi" a ono, pukla veza i sve otislo u 3 pm. to me toliko razljutilo da nisam vise pisao blog...do trenutka kad sam se vratio (uh, sto ovo zvuci inteligentno)


ajmo dakle, njemacka #2.
iako dug, moram upozorit da je post naravno samo dio svega sto mi se dogodilo, i ovo sto ja sad pricam je tek sadasnja refleksija, dok za potpuni dozivljaj, za pravo vrijedno iskustvo sami morate putovati (evo jos jedna mudrolija danas)

daklem, u njemacka #2 je bila potpuno drugacija od njemacke 1 i od maturalca... no prica pocinje u proljece 2002. godine. te godine sam maturirao i znao sam da me do pocetka faksa ocekuje duuugo ljeto, mozda i posljednja prilika za bezbrizno ljeto... htio sam ici nesto raditi vani, idealno brati jagode u engleskoj ili cak bobice u finskoj (eh ta finska....), no sve se pokazalo puno kompliciranije ljeto prije, kada sam probao, ali nisam uspio nista izrealizirati. pustio sam glasine na sve strane i posrecilo mi se.
naime, jedna obiteljska frendica ima neke svoje frendove u njemackoj i oni mi mogu nesto naci, a usput im mogu cuvati kucu dok su oni na ljetovanju u hrvatskoj. ja sam te ljude vidio samo jednom i to 10 godina ranije. tada sam i bio mali klinjo koji rijec njemackog nije progovorio.
za to cak nije bio ni potreban avanturisticki duh, naime, te babe (frendica i njena frendica) su me doslovno dovele pred gotov cin, daklem u tom gradu na sjeverozapadu njemacke, juzno od Dusseldorfa ima neka protestantska zajednica koja organizira ljetovanje za djecu. klinci bi spavali jeli, igrali se i (srali) u prostorijama centra a bili su u planu i neki izleti.
nas (jer je bilo jos 9+1 osoba) je zadatak bio da klinci imaju kaj za jest, da ih se pospremi za spavanje, budjenje, da ih se animira i da generalno nitko ne pogine. i tako 2 tjedna -vikendi.
piece of cake....
no da vam iskreno kazem, to je bio veliki test za moj njemacki buduci da ga nikad prije nisam aktivno govorio kroz duze vrijeme 24 sata na dan. tek tol.ko da kazem, njemacki me sasvim dobro posluzio i dobio sam samo komplimente.
no ajmo prvo put:
putovao sam ovaj put autobusom, put je kraci i nema presjedanja za razliku od vlaka. ideja je bila doci do kolna i tamo sjest na lokalni vlak jedno 30min. voznju sam fino podnio i ima stanovitih prednosti pred vlakom, ali nekako, vlak je putovanje, dozivlja putovanja. autobus je tek prevozno sredstvo, romantican poput teleportera (samo sto puno duze traje).

dolazak
grad u kojem sam zivio (dok nisam radio) je zapravo povece selo zove se baumberg (ima ih vise u njemackoj) i premda ima dost stanovnika potpuno je bezlican. samo kucice i dvorista, covjek bi reko poput americke suburbia-e samo manje pravilno i s lijepsim kucama. par kuca dalje od moje zive baka i djed doticne zene koja mi je sve to organizirala. oboje su jaaaako krasni ljudi, i ostali su mi u stvarno najljepsem sjecanju, bas onak stari svabe. inace, nisam nitii bio sam u kuci. ja sam spavao u kuci, ali u dvoristu je bio preuredjen svinjac (?) gdje je zivjela kci. daklem, obitelj na moru u rvackoj, kci u svinjcu s psom, a baka i deda par kuca dalje. znam da zvuci poput kulise za neki njemacki porno film, ali niceg nije bilo... naime, cura nije bila dobra, a i imala je decka (kojem vjerujem nije bilo drago)....

anyhow.
posao je bio u susjednom gradu, udaljenom 2km.
prvo sam mislio sve detaljno opisivat, ali ipak cu se suzdrzat od toga. uglavnom, ljudi su me relativno dobro prihvatili, nisam siguran da li se radilo o njemackoj hladnoci, averzijama ili sam ostavio los dojam kod upoznavanja, nekako je nedostajalo one topline iz njemacke 1. doduse, i okolnosti su bile drugacije, tada su se svi brinuli oko nas i imali su oslobodjene ruke da potrose brdo love da se mi dobro provedemo, zbog samo te cinjenice njemacka mi je ostala draga.
tu su bili i ti klinci. njih 28. i bilo ih je svakakvih. od 7-12 godina i bili su super... cudno je to kako tocno mozes prepoznat problematicne medju njima (iako nitko posebno tezak), a opet, imas autoritet i bez da nesto kazes, jednostavno si im zanimljiv i dobar.
istina, naporno je to, jer izbije fajt tko ce igrati u tvojoj momcadi, ili nedaj boze da obecas da sec braniti gol, pa nakon sto se umoris od tri klinca dodje 4 koji se rasplace jer si, eto, bas na njemu odlucio napravitit pauzu.
to je bio prvi put da sam igrao ulogu starijeg brata, nesto sto sam jako zelio nastavit, buduci da je meni moj bio jako drag, iako da se razumijemo, to nije bio moj brat, nego bratic, najdrazi bratic.

sve u svemu svasta sam vidio svasta naucio. dozivljaja koliko oces. cak smo jednom bili na nekom parku-livadi u tom gradu s djecom i kad ono..hm... buka...avion...mlazi...nesto cudno... okrenem glavu... a kad ono dva tornada u formaciji!!! ja blistam ja sretan, ja cvijetam... a klinici: Ja, Ivan, das ist dussenflieger...tako sam i ja nesto naucio.

inace, bila je jedna zanimljiva anegdota, sjeo za stol da se odmori i uzmem neku knjigu,, kao enciklopediju vojne avijacije (to sam tamo nasao!?) i listam, a klinci oko mene, jer je njima jednostavno sve zanimljivo sto ti radis... no kad sam doso do svaba drugi svjetski rat, klinci bi svi u jedan glas (oni koji su znali), stali pokazivat na oznake:"das ist nazi-flieger".. i opcenito kako sam ih malo (i vrlo vrlo oprezno) ispitivao
otkrio sam da oni to razdoblje, te ljude i te dogadjaje kratko opisuju s "nazi" nazi ovo, nazi ono. i znaju mozda..hm i vise nego sto sam ja tada o tome znao..ali ono... ne dozivljavaju se kao protagonistima price.
kasnije sam isto objasnjenje (dapace i potvrdu takvog stava) cuo i od puno starijeg svabe.

nakon ta dva tjedna koja sam radio (i zaradio 110 eura +sto sam popio i pojeo), ostao sam jos par dana i skitao se po koelnu. grad koji mi je jos jako mio, nakon toga sam se vratio. isto busem kao sto sam i dosao.

sve u svemu bilo je dosta naporno, i bitno drugacije. nista nije bilo organizirano i morao sam se puno snalazit.
isto tako, dosta sam morao gurat svoje iako nisam bio siguran da sam u pravu, pomalo sarlatanski, ali na kraju je sve ispalo dobro.
njemacka je bila drugacija. euro nasuprot marki (koju sam vise volio). sve je bilo skuplje, nekako hladno, dosadno, bezveze. nista me nije fasciniralo i iskreno mi se nije svidjela tamosnja mladez, tj. bar neki od njih.

e i sad nesto sto sam obecao na kraju njemacke 1 (procitati da bi se razumjelo).
doso ja doma i upalim mail, poruka od ALIX. javlja da ide na more. pita me zelim li s njom. u italiju. obavezno da joj se javim. najkasnije do....do prije 3 dana!!!!!! aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!
probao sam...ali nisam uspio.
otisao bih...STO POSTO!

reklo bi se da nemam pametnije sto za rec, ali mozda i nije tako. zapravo zelim da se zna, da 3-4 ljudi koji me citaju znaju da sam to rekao.
ovo je copy-paste jednog e-maila, poslanog jednoj osobi 1.2. zapravo nije bitna ta nasa prica jer je naprosto debilna, ono sto ja zelim je nesto sto se tice mog ponosa, ono sto ona zeli je sacuvati svoj ponos. anyhow..
mail slijedi:
"laze laze laze....*


laze li? ja mislim da laze. ali nisam u to htio vjerovat. kad joj ponestane
argumenata ona pomislja
na alternativne metode. evo sad mi ubila diskusiju.
ne podnosi kritiku, ona mora biti u pravu. ako nije u pravu, to je kao da dijeli s
nulom, kompjuter
se zablokira i mora se resetirati.
bam... retrogradna amnezija, vise se niceg ne sjeca sto je bilo prije, sve je
zaboravila do trenutka
do kad je - bila u pravu.

i zivi ona tako svoj sretan zivot jer svojom taktikom izludjuje svoje sugovornike, a
sama zivi u
blazenom neznanju. a plus svega toga, uvijek je u pravu."

kraj e-maila.
da se razumijemo, ova prica, a s njom je vise kao neki arhetip neke vrste musko-zenskih odnosa, nipost nesto sto mene zivotno muci, ili nesto sto bi ja htio rijesiti. alas shvatio sam jos prije da se nema tu sto rijesiti.
oh i da... ona na mail nije odgovorila, ali nisam ni mislio da ce odgovoriti.

obecajem da ce slijedeci post biti bolji, pretpostavljam da ce to bit Njemacka #2, tj. da cu nastavit svoje dnevnicke putopise, za nove citatelje (njih dvoje) nek pogledaju arhivu....

...iako nisam ni zamislio ovaj blog kao mjesto gdje cu govorit o maketama (jer ja ih ne radim u dovoljnoj kolicini da bi o tome mogao puno pisati a na kraju krajeva nisam ni dobar). evo nesto sto sam zadnje dovrsio.

maketa bas i nije dobro uspjela i mogao bi pisati citav blog samo o tome sto na maketi nije dobro ispalo, ali na kraju nakon puno muka sta ja znam, mislim da mi je prirasla srcu.


inace, ovo je talijanski avion macchi MC.205 Veltro, poboljasana verzija MC.202 (folgore, kojeg sam zapravo i trazio ali ga nije bilo, iako pogledajte stanje na lageru, i to pod 1:48!!!). konstrukcija Mario Castelldi (mislim da se tako covjek zvao). glavna razlika od MC.202 je u obliku nosa i dodatnim topovima na krilu (koje 202 nije imao).

inace, sam avion je bio dosta dobar, nista ekstra posebno, ali (kao i svi talijanski avioni) vrlo jednostavan i ugodan za letenje. mana mu je bilo prilicno slabo naoruzanje (koje se eto malo popravilo u Veltru)...

ova maketa je inace Italeri 1:72 i relativno je malena (uostalom, to je i malen avion), i nije nesto posebno, navodno je cak i premala.. (dimenzijski pogresna)..

znam da ovo sve i ne interesira previse moje citatelje ali cesto me ljudi pitaju sto ja to tocno radim..
inace, nisam dobar fotograf, a i problem je sto su slike dost velike pa se na kraju puno toga izgubi, a moje se greske manje vide :-)

tu su i ostale slike....

bocno

straga

bocno druga strana


ako ima kakvih nedoumica, slobodno pitajte, zapravo, bilo bi mi drago....

inace, ima neko kakvu ideju kako postat CIJELU sliku? ono, ne samo thumbnail?

odnosi se na filmove, na listu filmova, post od prije par dana. hm. 5. bi bio CHASING AMY. iako u pomalo drugacijoj formi, tematika jako dobra, film isto tako. to film, kao i ostali, koji u meni izaziva refleksije; misli.
to nisu jedini filmovi na koje tako reagiram, hm, sad mi je zao sto nisam kupio KIDS (par eura u stuttgartu), koji su premda ogavni izazvali pravu bujicu nespokoja. mislim da cu taj film, slat ljudima koje prezirem (naravno onima koji bi se mogli pronaci u nekom od tih likova).
grrr. krijg de pest.

daklem, chasing amy... iako frend kaze da bi on na listu filmova (pogledo je sve ove) stavio i HI-FI. pa neka bude, 5 mjesto dijele HI-FI i CHASING AMY.

e, sad, zaboravio sam napomenuti, sto se od toga moze pogledati: ovak, nazalost br. 1 i br. 2 jako tesko-nikako, cak ih je i preko interneta tesko skinut (ja probo, al sam ih nabavio u medjuvremenu), a ostale se moze potrazit u videoteci i ne bi trebao biti problem.